Nana iz Zenice osvojila internet svojim receptima

Zamislite kuhinju u nekom zeničkom naselju. Stara, ali čista, sa stolnjakom na kojem se vide tragovi hiljadu ručkova. Nana stoji za stolom i razvlači jufku rukama, polako, kao da to radi pedeset godina. Jer i radi. Unuka drži telefon, ništa posebno, samo običan mobitel, i snima. Nije mislila da će iko to gledati osim nje i mame.

I onda se desilo ono što se nikad ne može isplanirati. Neko je podijelio. Pa neko drugi. Za tri dana brojka je otišla preko četiristo hiljada, komentari su se ređali jedan za drugim, a nana, koja jedva zna upaliti telefon, odjednom je imala publiku veću od pola Zenice.

Kako od jedne pite nastane pola miliona pregleda

Tajna nije u montaži. Nema je. Nema muzike, nema teksta preko ekrana, nema onog brzog rezanja kakvo viđate kod mlađih koji prave sadržaj o hrani. Ima samo nana koja priča dok radi. Kaže koliko brašna, ali ne na grame, nego "dok ne osjetiš da je tijesto kako treba". Kaže da maslac mora biti na sobnoj temperaturi jer "hladan ti pokida jufku, a topao je bezveze".

I baš to je ono što ljude drži. Žena ne glumi. Ne zna da je kamera tu, bar se tako čini. Kad joj nešto ne ispadne, kaže naglas da nije ispalo i pokaže kako se popravlja. U jednom snimku je zaboravila posoliti pa je morala vratiti, i taj je video, ironično, prošao najbolje. Ljudi su pisali da im je to najdraže, jer "i moja nana je tako radila, sve napamet i sve sa greškom usput".

"Nisam ja ništa posebno", rekla je navodno u jednom kasnijem snimku. "Ja kuham kako me moja majka naučila. Samo sad neko gleda."

Zovu žene iz dijaspore, i ne pitaju samo za recept

Najljepši dio cijele priče nije broj pregleda. To je ono što se dešava poslije. Unuka kaže da im stižu poruke od žena koje već trideset godina žive vani. Neka iz Beča piše da je probala napraviti baklavu po naninom snimku i da joj je prvi put u životu uspjela kako treba. Druga, negdje iz Švedske, piše da je zaplakala kad je čula naglasak, jer je tako pričala njena rahmetli majka.

Te poruke rijetko su samo o hrani. Ljudi pišu o svojim nanama kojih više nema. O kuhinjama u koje se ne mogu vratiti. O mirisu koji su zaboravili da postoji dok ga nisu, na neki čudan način, ponovo osjetili kroz ekran. Jedna žena je napisala da pušta nanine snimke svojoj djeci rođenoj u Njemačkoj, da čuju kako zvuči jezik kad ga priča neko ko ga je cijeli život govorio.

Ima tu i praktične koristi, naravno. Recepti se zaista prenose. Pita sa sirom, krompiruša, baklava, hurmašice, sarma za zimu. Stvari koje su mnogi mislili da znaju, a onda su shvatili da su pola koraka zaboravili. Nana ih vraća, jedan po jedan, bez žurbe.

Zašto baš sada ovakve priče pale

Iskreno, ne znam tačno zašto baš sada. Ali imam neku ideju. Godinama smo gledali savršene snimke hrane, sve uglancano, sve u nekom stanu sa bijelim pločicama i savršenim svjetlom. I onda dođe nana iz Zenice sa starim šerpama i izlizanim drvenim oklagijom, i to nekako pogodi jače. Možda zato što je stvarno. Možda zato što podsjeća na nešto što smo imali pa izgubili.

Stručnjaci za društvene mreže to zovu autentičnošću, ali ta riječ je već istrošena od silne upotrebe. Ja bih radije rekao da ljudi prepoznaju kad neko ne glumi. To je sve. Nana ne pokušava ništa da proda, ne traži da je zapratite, ne kaže "lajkujte i podijelite". Ona samo pravi pitu. A baš zato je svi i dijele.

Unuka kaže da ne planiraju ništa veliko. Bez sponzora, bez reklama, bar zasad. "Nana bi se naljutila da od ovoga pravimo biznis", kaže kroz smijeh. Snimaju kad nana ima volje, najčešće nedjeljom ujutro, prije nego dođe ostatak familije na ručak. Ponekad ispadne snimak, ponekad ne. I to je, valjda, dio čari.

Šta možemo naučiti iz ovoga

Ako vas je ovo na nešto podstaklo, a možda jeste, evo jedne sasvim obične misli. Pozovite svoju nanu, ako je još uvijek tu. Pitajte je za onaj recept koji niko drugi ne zna napraviti. Snimite je, ne zbog interneta, nego zbog sebe. Te ruke koje razvlače jufku neće biti tu zauvijek, a ono što one znaju vrijedi više od bilo kakvog broja pregleda.

I nije bitno hoće li vaš snimak vidjeti petsto ljudi ili petsto hiljada. Bitno je da postoji. Da jednog dana, kad zatreba, neko može pustiti taj video i čuti glas koji govori "dok ne osjetiš da je tijesto kako treba".